Pismo mame Jadranke
Mikel je bio drukčiji od vrtića. Kreativan, usredotočen u slaganje legića , rastavljanje autića na baterije kako bi složio vlakić na solarni pogon. Tete su ga najčešće opisivale kao dijete u svom svijetu. Kao majka, osjećala sam i ponos i zabrinutost, i nisam se prevarila. Kao prof. hrvatskoga i povijesti, pisana riječ je od rođenja bila važna, čitala sam mu slikovnice, enciklopedije, proučavala rad motora i teleskopa kako bih držala korak s njegovom znatiželjom. S druge strane svi pokušaji ranog učenja slova su bili neuspješni, slova i brojke pisao je zrcalno i nije ih uspijevao zapamtiti. U prvi razred osnovne škole ušao je s oduševljenjem prvašića, čim je naučio slova napisao je pismo o tome kako voli školu, prijatelje i učenje. To je bila i zadnja iskra entuzijazma koja se ugasila do kraja 1. razreda. Čitanje nije uspio svladati uz sav trud, daleko pretjeran za dob, nakon škole, produžene nastave, čitali bismo i pisali zadaću do navečer i cijeli vikend. Ne trebam ni reći, sva s