Pismo mame Jadranke

Mikel je bio drukčiji od vrtića. Kreativan, usredotočen u slaganje legića, rastavljanje autića na baterije kako bi složio vlakić na solarni pogon. Tete su ga najčešće opisivale kao dijete u svom svijetu. Kao majka, osjećala sam i ponos i zabrinutost, i nisam se prevarila. Kao prof. hrvatskoga i povijesti, pisana riječ je od rođenja bila važna, čitala sam mu slikovnice, enciklopedije, proučavala rad motora i teleskopa kako bih držala korak s njegovom znatiželjom.

S druge strane svi pokušaji ranog učenja slova su bili neuspješni, slova i brojke pisao je zrcalno i nije ih uspijevao zapamtiti. U prvi razred osnovne škole ušao je s oduševljenjem prvašića, čim je naučio slova napisao je pismo o tome kako voli školu, prijatelje i učenje. To je bila i zadnja iskra entuzijazma koja se ugasila do kraja 1. razreda.

Čitanje nije uspio svladati uz sav trud, daleko pretjeran za dob, nakon škole, produžene nastave, čitali bismo i pisali zadaću do navečer i cijeli vikend. Ne trebam ni reći, sva sreća jednog prvašića potonula je. U školi i produženom boravku koncentracija je nestala, gubio je školski pribor, zaboravljao gradivo, zadaću, povukao se je na jedino sigurno mjesto, u svoj svijet gdje nije bio neprekidno kritiziran. Tada smo prvi puta bili kod logopedice koja je posumnjala na disleksiju, ali zakonska dob za službenu dijagnozu je tek treći razred osnovne škole i tu smo izgubili mnogo dragocjenog vremena.

Ponovno u školu gdje je "lijen" i "ne radi". Početkom drugog razreda otišli smo na novu obradu kod logopedice i dobili potvrdu o disleksiji i rješenje o individualiziranom pristupu nastavi. To je bio jedan od najsretnijih događaja od kada je počela škola. Svim roditeljima od srca preporučam da ne odugovlače i na vrijeme pokrenu obradu svog djeteta. Bilo je bolno gledati kako dijete s mnoštvom interesa, volje, entuzijazma, kojeg nisam mogla pratiti u njegovim postignućima u domenama koje ga zanimaju propada. Odlučili smo se uhvatiti u koštac s disleksijom i srećom, od poznanice čiji sin ima isti problem, dobila sam preporuku za REI metodu koju provodi Erik Miletić.

Mikel je rad po REI metodi započeo u svibnju 2020. i trajala je do srpnja 2021., tri puta tjedno on-line. To je bilo vrijeme i on-line škole kada su djeca s disleksijom zbog epidemiološkim mjera trebala pratiti on-line nastavu, sami, dok roditelji rade, što je apsurd jer takvo dijete ne može ni pročitati dnevne zadatke, a kamoli se organizirati.

Za svu djecu, a posebice za onu s poteškoćama, bilo je to užasno vrijeme. Upornim, sistematskim, redovnim radom s Erikom, Mikel je napredovao, poboljšana je koncentracija, kratkoročna radna memorija i  značajno je poboljšano čitanje. Treći razred završio je s odličnim uspjehom i pohvalnicom za izvrstan uspjeh i uzorno vladanje.  Više od svega, redovnim radom izgradio je sebe, ojačao svoje samopouzdanje i stekao ne samo izvrsnog terapeuta, nego nadam se i prijatelja.

REI metoda nije laka, rezultati ne dolaze preko noći, ali sav trud se isplati i Mikel sada, nakon godine i pol može reći sam sebi, bravo, uspio sam, bolji sam, ja to mogu. A to nema cijene.

Eriku ja i Mikel možemo reći samo veliko hvala i nadam se da će REI metoda pomoći i drugim malim i velikim disleksičarima.

Mislim da je mama Jadranka sve rekla i da ja tu stvarno nemam što dodati osim - hvala Mikel da si mi dopustio da ti pomognem i tvojoj mami za povjerenje i podršku!