Nobelovu nagradu za lobotomiju dobiva ... hrvatski školski sustav!!

Autor teksta: Erik Miletić

Jako se volimo hvaliti svojim genijalcima i time potvrditi ispravnost našeg školskog sustava. Ali genijalci nikada nisu njegovo mjerilo, jer su oni uvijek daleko ispred svojih učitelja i izvan okvira školskog sustava. Zato i jesu genijalci ;)

Godine 1874. rodio se jedan čovjek kojeg je sustav proglasio genijalcem. Ime mu je bilo António Egas Moniz, neurolog koji je 1949. godine dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu, i to za postupak kada se dvjema čeličnim iglama nastoje prerezati neuronske veze prednjeg čeonog režnja s talamusom i hipotalamusom, ili skraćeno lobotomija. Jednostavno i genijalno kako pomoći pacijentu s opsesivnim poremećajem, zar ne!?

Ulaznica za školu

Da, to je nekada bilo legalno pa čak i znanstveno, kao što je i danas ubadanje iglom djece i ubrizgavanje sadržaja višestrukih uzročnika bolesti s još nekim dodacima. Ti dodaci su obično neki otrovi koji moraju dodatno isprovocirati imunosni sustav, ali i određena tkiva životinjskog ili ljudskog porijekla koji služe kao konzervans, odnosno domaćin za te uzročnike da bi naravno ostali živi sve do ubrizgavanja u krv. Ovaj proces je kod nas nužan za upis u školu i opravdan poznatom mantrom: „ovo je najveće dostignuće medicine u borbi protiv zaraznih bolesti“ – iako neke od njih čak nisu ni zarazne (op.a.).

Da, ja bih ipak radije »tko voli nek' izvoli«, ali tu je zakon u čijoj je pozadini druga dogma koja kaže da ovaj bezopasan i djelotvoran sadržaj mora biti ubrizgan kod barem 90 posto populacije – jer inače ne djeluje!? Iako sve to nikada nije dokazano, gotovo svaki pedijatar vam se kune kako je sve to provjereno i točno, a vi ste neuki ako mislite drugačije. Istina je da ni pedijatri nisu na faksu učili puno o svim tim silnim cjepivima jer mnoga tada nisu ni postajala. Ali ipak tu su svemoguće znanstvene studije koje opet sve to dokazuju, da uprave one iste studije za koje je John Ioannidis, inače doktor medicine i profesor na sveučilištu Standorf, rekao da ih je većina lažnih. A članak kojeg je napisao na tu temu je jedan od najcitiranijih u znanosti. No, da mi ipak ne zamaramo svoje neuke umove s kojim bi interesom bile te studije lažirane, radije ponovimo mantru: »cjepiva su najveće dostignuće medicine«, cijepimo sve po redu i naše dijete je spremno za daljnju obradu - školu.

Ok, sada kada sam dobro zahuktao strasti, vrijeme je da se vratim na temu koja odgovara naslovu. Naime, u ovom članku kroz REI model želim objasniti zašto hrvatski školski sustav, a i svi ostali njemu slični imaju gotovo isti učinak na našu djecu kao lobotomija, pa za promjenu krenimo od praktičnih saznanja.

Konačno u knjigama, bilježnicama i natuknicama

Marketinške agencije, osiguravajuća društva, te slične tvrtke koje se uspješno bave svojim poslom prodaje magle često puno bolje razumiju um čovjeka, a pogotovo djeteta, nego što ga razumiju mnogi akademski stručnjaci i pedagozi. Razlog za to je vrlo jednostavan – maglu ipak nije lako prodati za velike pare. Pa tako i najpoznatiji marketinški guru Martin Lindstrom kaže u svojoj knjizi „Brandwashed“ kako farmaceutske firme ulažu dva puta više novca u marketing nego u istraživanja. Stoga kod ovih prvih nema puno prostora za filozofiranje jer se njihovo znanje i sposobnost mjeri u trenutku i to vrlo točno - profitom. Međutim, kod ovim drugih ima puno prostora za špekulacije jer se njihovo znanje najčešće referencama i statistikom. A statistikom se može danas sve ;)

Pa je tako statistika uvjerila gotovu svaku „rent a car“ kompaniju da im je preopasno posuditi auto vozaču koji nije navršio barem 25 godina. A zašto baš 25? Zato što je znanost pokazala, a statistika sve to dobro potvrdila, da čovjek do svoje 25 godine nema još dovoljno razvijene neuronske sklopove prednjeg čeonog režnja, čija je jedna od važnih funkcija planiranje i predviđanje budućih događaja, pa tako i sagledavanje mogućih loših posljedica i uvažavanje istih prilikom donošenja konačne odluke. Dok ti sklopovi nisu razvijeni kod osobe veću ulogu igra trenutno zadovoljstvo i užitak, pa čak i kada je ta osoba potpuno svjesna svih mogućih negativnih ishoda.

Također, uloga prednjeg čeonog režnja, točnije njegove lijeve strane je i mogućnost učenja kroz apstrakcije, koncepte i definicije, pa tako i svima nama dobro poznate knjige, bilježnice i daaa -natuknice!!

Dakle, mi svoju djecu od njihove 7 godine nadalje učimo po principima i konceptima koje njihov mozak ne može još ni sanjati, a kamoli adekvatno usvojiti („Brainstorm“, Daniel Siegel).

Da ponovim isto iz drugog kuta, mi svoju djecu ne učimo da razvijaju svoj mozak kroz vještine, jer mislimo da je njihov mozak po funkcionalnosti jednak našem, te da je jedina razlika između mozga odrasle osobe i mozga djeteta samo u količini informacija. Stoga je jedina uloga škole u Hrvata ta da u mozak djeteta natukne što je moguće više informacija i u što je moguće u kraćem razdoblju. A kada nam to uspije, dijete će po pameti biti kao i odrasla osoba. Genijalno, zar ne!?

Da, baš kao i lobotomija 1949., ali doslovno, jer naš školski sustav osim što ne poštuje individualne razlike, također ni ne povezuje prednji čeoni režanj koji razmišlja i uči kroz apstrakcije s preostalim dijelovima  mozga koji uče iskustveno i razmišljaju putem asocijacija slika, pokreta i osjećaja.

Je li vam sada jasnije zašto je sve više depresije, ovisnosti i nasilja u školama? Je li sada jasnije zašto je našoj djeci škola mučna i dosadna?

Ako nije, onda se spremite za nastavak gdje ću to sve to objasniti kroz REI model, ali i kako sve to može biti puno, puno bolje.